Marljivi fratar
04/24/2010 (Pjesmom kroz zavičaj)
Dugim čvrstim koracima
gazija si po potrebi.
Po mećavi i oluji
ništa teško ne bi tebi.
Po kiši i vrućini
miljevačkim putinama.
Ili jutrom il s večeri
dolazija bi ti nama.
Ispovidit i pričestit
i bolesne i starije.
Besidu im lipu pružit
bilo ti je najmilije.
Od fratarske kuće zvane
bez auta il motora
sve do crkve svetog Pavla
gaziti si često mora.
Baš za litnih vakanaca
vironauk dici davat.
Znao si ih veseliti
i ljubazno nasmijavat.
I u sprovod kad zatriba
svejedno u koje selo.
I najgore nevrime te
ne bi u tom baš omelo.
U daleke Bogatiće
i po želji toga puka
dolazija si na vrime
bez ikakvih tebi muka.
Služija si virno Bogu
i narodu u ono vrime.
Od Boga si bio poslan
i imao sve vrline.
Služija si kako triba
i Božjega ima dara.
I sve brižno i marljivo
radija bez honorara.
Kad spominjem honorare
mislim baš na ove danas
financijski pozavidne
nek ostane sve iza nas.
Blizu ako ne i više
od dva puna desetljeća
služija u dijaspori
pa ti zato čast još veća.
U Frankfurtu velegradu
u toj lipoj metropoli
još se tebe narod sića
i puno te puno voli.
Svim fratrima Provincije
Presvetoga Otkupitelja
vridni naš fra Stanko Mandac
morao bi biti uzor
i po njemu prepoznati
što je dužnost a što želja.